Home Magazin Showbizz Vesna Zmijanac progovorila o najvećem bolu: 1986. godine izgubila sam prvog sina,...

Vesna Zmijanac progovorila o najvećem bolu: 1986. godine izgubila sam prvog sina, onda je uslijedila nova tragedija!

263
0

Vesna Zmijanac progovorila o najvećem bolu: 1986. godine izgubila sam prvog sina, onda je uslijedila nova tragedija!

U autobiografiji “Kad zamirišu jorgovani”, Vesna Zmijanac je otvoreno pisala o gubitku bebe u sedmom mjesecu trudnoće:

“Druga polovina osamdesetih, vrijeme moje najveće slave. Pokrenuo se taj ogromni i moćni mehanizam, počelo je da se događa ono što nikada do tada nije zabilježeno u narodnoj muzici. I dok se meni, u meni i oko mene događalo to o čemu govorim, i u čemu sam se kako-tako snalazila – životne niti, tkane voljom Gospoda, upredale su i jedno drugo, veličanstveno u svojoj posebnosti uz koga je trebalo da konačno i ja uzrim, uzrim kao žena, kao majka. No, te niti, vjerovatno i mojom krivicom i zbog mog načina života, nisu izdržale.

Bilo mi je, naime, suđeno da u vrijeme moje najveće slave spoznam i najveće duhovne muke, da veliku radost zbog velikog uspjeha potisnem i isto tolikom (još i većom, zapravo!) žalošću, da kroz lako podnošljivu, malu i kratkotrajnu fizičku patnju tela spoznam i onaj ogromni, jedva izdrživi i vječno prisutan bol, bol koji gubitak djeteta ostavlja u roditelju,” opisala je Vesna svoju veliku bol, piše Hellomagazin.

“Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj se dogodio u pauzi koncerta u Mladenovcu. I ne zamjerite mi što tu scenu (porođaja koji je iznenada i prijevremeno otpočeo i faktički se događao u garderobi iza bine hale u Mladenovcu, a trajao je i u toku puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici) ne mogu da opišem čak ni danas, kada je prilično vremena proteklo. Jer, to je jedan od onih bolova koji još uvijek boli, praznina koja još uvijek zjapi istom tamom, i kad god se toga sjetim (a sjećam se vrlo često), uvijek mi se utroba zgrči, uvijek mi se zguti u grlu i uvijek sebe kaznim pitanjem (na koje još od onda slutim odgovor) – da li sam i koliko sam ja (načinom svog života, prije svaga) kriva za to što se dogodilo?

U prvih nekoliko nedjelja nakon toga, dok je bol zbog gubitka bio još svjež, željela sam da i ja nestanem, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pri tom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu, da sam, možda, u jednom trenutku i prešla onu granicu koja razdvaja svesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo i bolesnih, u svakom slučaju pogrešnih (i grešnih!) zaključaka.

No, život je tekao dalje. Posao je tražio svoje. Ponovo su zakazivana gostovanja otkazana zbog moje nesrećom prekinute trudnoće, a ja sam se svemu tome predala sa još većim žarom, u još bržem (gotovo besomučnom) tempu – želeći, valjda, da bježanjem u rad, u naprezanja i umor, zaboravim i tu neizlječivu ranu na duši (ona tjelesna, naravno, nije ni vrijedna pomena). Nisam ni slutila da me, na nesreću, isto to – i još teže i gore jer je ponovljeno i u vrlo kratkom vremenskom razmaku – čeka već nepunu godinu kasnije.

Vladino i moje drugo nesuđeno dijete, takođe sin, i takođe u sedmom mjesecu trudnoće, izgubila sam pod približno istim okolnostima 1987. godine.

Pitala sam se i onda, i još uvijek se ponekad zapitam – čime sam zaslužila da mi se dogodi to što mi se dogodilo? Zbrajala sam (i još uvijek ih zbrajam) sve moje greške i grijehove, sva moja voljna i nevoljna nepočinstva, sve moje bijesove i posebno izražene mane, sve one ružne pomisli koje sam o nekome ili nečemu imala, sve ono ne baš pohvalno što sam i sebi i drugima učinila, sve ono lijepo i dobro što nisam ni sebi ni drugima učinila (a mogla sam ili sam morala), sve one trenutke u kojima sam nekoga (pa makar i nehotice) ovim ili onim, što sam rekla ili uradila, povrijedila – i tražila u svemu tome korijene i razloge takve i tolike kazne koja mi je dosuđena.

I, nakupilo se toga, nije da nije. Već sam prilično dugo i burno, nestašno živjela, pa bi se štošta tu moglo pronaći što i nije baš nešto čime se valja dičiti. Život mi je, takav kakav mi je bio – dao šanse (takve kakve mi je dao), i ja sam ih iskoristila tako kako sam umjela. Mnogo šta sam mogla (a mnogo šta i nisam!), možda, drugačije da uradim. No, svejedno – mislim da sam dovoljno platila i da sam svojom patnjom odgovorila na sva ona nekadašnja pitanja koja sam sebi postavljala, kao i na ova – koja tim povodom, pokadšto i danas sebi postavim. Dovoljno sam platila. Mislim, tačnije, da sam preskupo platila. Da sam preplatila. Mislim i ja, a i moji nerođeni sinovi – da je što se naše krvi tiče danak namiren. Da je što se naših isplakanih i neisplakanih suza tiče – sve, ali baš sve namireno.

Sjećam se, tako sam nekako razmišljala i onda. Nesrećna i očajna jer mi se opet dogodilo to što mi se dogodilo, ja sam u sebi (i oko sebe) tražila neki znak, neku potvrdu da je konačno – ovom drugom žrtvom – knez tame i zla utolio svoju glad i da ja, poslije toga, smijem da imam nadu da iz mog života, iz mene, ipak može nastati novi život. Pa valjda je, mislila sam, sada dosta.

Stvarno sam platila punu cijenu.

Nemoguće je, hrabrila sam se, da to sve baš mora tako. Da je tako zauvijek presuđeno. I, našla sam znak, našla sam putokaz. On je, naravno, bio u meni. U mojoj snazi, u mojoj volji, u mojoj spoznaji da svaka patnja pročišćava i čeliči, a velika patnja čovjeka čini dostojnim iskupljenja i iscjeljenja. Novosti.rs

Previous articleMLADENCI OD UJAKA DOBILI KOVERTU, PA SE ŠOKIRALI NAKON 3 MESECA: Odmah su mu vratili POKLON!
Next articleViki Miljković konačno pokazala ono što tjera na grijeh: Snimala se, a onda je telefon bljesnuo na njenu intimu! (Foto)