Ubio je komšiju, suprugu, odležao je dugogodišnju kaznu, a onda je nastavio da ubija…

Ubio je komšiju, suprugu, odležao je dugogodišnju kaznu, a onda je nastavio da ubija…

“Avaz” nastavlja sa svojim serijalom monstruoznih ubica iz bivše Jugoslavije čiji su zločini ledili krv u žilama javnosti u posljednjih 50 godina. Ubice, silovatelji, sadisti izvirali su iz mirnih i običnih ljudi kojih se niko nije bojao. Svoje sredine pretvarali u mjesta užasa te žrtve i porodice zauvijek ranili svojim postojanjem.

Zagorski serijski ubica Vinko Pintarić bio je jedan od takvih. Znan i kao ‘Zagorski čaruga’ prvo ubistvo počinio je u Zaboku 1973. godine. Tog 26. juna je otišao u zabočku Regeneraciju gdje je radila njegova supruga Katica i njena braća. Tamo su mu rekli kako za njega nema posla te je, razočaran, na povratku svratio u buffet u zabočku robnu kuću. Konobarica je tek započela smjenu, a kasnije je posvjedočila kako je Pintarić sam popio tri litre vina i dva decilitra konjaka.

Na putu prema kući naišao je na odbačene letve te je jednu uzeo. U taj čas naišao je susjed Vid Želimorski i viknuo: ‘Majku ti j…., zakaj si zel te letve?’. No, Pintarić ih je bacio i nastavio prema kući. Uletio je u trošnu seosku kuću te izjurio s pištoljem. Vid je izašao s ključem u ruci, a pridružio mu se i komšija Mate Papišta. Razjareni Vid je skočio na Vinka i počeo ga ključem tući po glavi. Na dvorišta su izašli i drugi susjedi, znatiželjni zbog galame koja je nastala. Pokušali su ih razdvojiti, a kada su se konačno smirili, Vinko je polagano ustao s tla s pištoljem u ruci. Opalio je metak u zrak.

– Pucaj u prsa ako si dečko, to ti nije pravi pištolj, to je pištolj na vodu! – kazao je Vid na što mu je Vinko uzvratio s nekoliko hitaca. Ovaj je počeo bježati, no sustigla ga je Vinkova volja. Ubio ga je jednim metkom.

Vinko je pobjegao i skrivao se 18 dana. Napokon, kada je pristao predati se, otišao je advokatu Gruičiću na nagovor supruge. Ispio je crnu kafu i jednu rakiju, a zatim otišao u policiju. Uslijedilo je njegovo psihijatrijsko vještačenje u Vrapču. S psihijatrije je pobjega sredinom septembra 1973. godine. U noći, 24. oktobra 1973. godine, Vinkova supruga Katica odlučila je prespavati kod brata i njegove supruge u selu Grabrovec. Bjegunac Vinko prišuljao se kući te kroz prozor prisluškivao razgovor Katice i bratove supruge.

– Teško mi je bježati ovako, bilo bi mi lakše da ga policija već jednom uhvati, da ide u zatvor ili da ga ubiju! – ispovijedala se Katica, a njene riječi Vinku su bile okidač.

U trenutku je podigao roletnu i vrhom cijevi razbio staklo. Propuh je ugasio svijeću na stolu, a dvije prestravljene žene ostale su sjediti u mraku. Katica se pokrila dekom.

– Je.. ti bog mater – prosiktao je Vinko i u nesretnu ženu ispalio metak. Na mjestu je preminula.

Sljedećeg jutra naišao je na dječaka i pitao ga što se dogodilo.

– Onaj kaj je pobegel z Vrapča vubil je ženu – odvratio je dječak. Vinko je ponovno pobjegao i skrivao se četiri mjeseca.

Na 29. novembar Vinko Pintarić posjetio je svoje susjede Pavičiće, navodno im želeći objasniti zašto je ubio dvoje ljudi. Predao se 19. januara 1974. u kući Maksa Jurina u Luci inspektoru SUP-a, Dušku Modlyju.

‘Zagorski čaruga’ je za svoje zločine osuđen na smrt, no kazna mu je kasnije ublažena na 20 godina zatvora. Zbog dobrog vladanja izdržao je samo osam godina, a stekao je povjerenje i zatvorskih čuvara.

U nedjelju, 21. februara 1982. godine sam se dodao na popis za izlaske u grad. S 15-godišnjom Jasminom otišao je u grad, a onda se zaputio u Bosansku Gradišku. Nakon pet dana od bijega iz zatvora javio se advokatu pismom.

Penzionisani soboslikar, vikendaš iz Zagreba, Rudolf Belina (54) tog je nedjeljnog predvečerja, 4. juna 1990. godine, okopavao svoje trsove. Nahranio je svinje i piliće. S daljine od oko pet metara Vinko Pintarić u prsa mu je ispalio sačmu broj četiri. Iako teško povrijeđen, s rupom na prsima veličine šake, uspio je dopuzati do ulaznih vrata svoje kuće. Izdahnuo je na pragu. U roku od nekoliko sati cijelo Zagorje bilo je na nogama, policija je pretraživala zagorske ‘brege’, a mještani su se skrivali u kuće i prije mraka.

Stjepana Kišura Pintarić je upucao u desnu stranu prsnog koša, pokraj ograde Kišurine porodičnu kuće. Nesretni Stjepan preminuo je tog 24. juna oko 21.30 sati, izdišući na rukama svoje supruge Zore. Policiju je od straha pozvala tek sljedećeg jutra. U velikoj potrazi za Pintarićem učesvovali su helikopteri i specijalci. No, ‘Zagorski čaruga’ bio je korak ispred.

Crnog četvrtka, 2. augusta 1990. godine, Pintarić je, pred očima dvije žene, ubio Božu Habeka, oca dvojice maloljetnih sinova.

– Nosila sam mlijeko, vraćala se kući, a Božo me zvao. Došla sam i stali smo na dvorištu. Nije dugo bio mrak. Vidimo da na cesti kod dvorišta stoji čovjek. Božo mu zaželi dobru večer, a on njemu isto odgovori. Božo ga je pitao kuda putuje, a on će njemu ‘A što tebe briga kud putujem! Sad ću te ubiti!’ i izvadi pištolj – ispričala je susjeda Ljuba Pavić.

Pobjegli su u kuću, a Pintarić je kroz vrata poručio kako ima bombu kojom će im kuću dignuti u zrak, dodavši kako ne ubija za novce jer ima maraka. Božo ga je tada pustio u kuću i Vinko je sjeo na kauč. Božo Habek pitao je zašto ga želi ubiti na što je Pintarić rekao: ‘Zato što si ti moj najgori zemljak’, držeći uperen pištolj u Božu koji je sjedio uz peć.

Božina komšinica Ljuba i supruga Mirjana preklinjale su Pintarića da ga ne ubije no ovaj je samo rekao ‘Imaš dobru ženu, ali ti si moj najgori zemljak i ja ću te ubiti’. ‘Pa dobro, onda me ubij’, odgovorio je Božo i ustao. Pintarić ga je hladnokrvno ustrijelio s po nekoliko metaka u glavu i tijelo. Okrenuo se na peti i otišao.

‘Bio je hrabar, nije htio u leđa, nego prsa o prsa…’

O posljednjem ubojstvu, Pintarić je pisao i svom advokatu.

– Izrešetao sam ga preko štokrlina tako da sam izrešetao i štokrlin i njega. Nije se proslavio čovjek, kojem u životu nisam ništa učinio, ni on meni. Ali on je želio da se proslavi… Bio je hrabar mladić, nije bio kukavica da ubija iza leđa, nego prsa u prsa, pa ko uspije. Svaka mu čast – pisao je ubica.

Pokušao je ubiti još dva puta, no obojica muškaraca spašena su. Franju Kocijana u pucnjavi 28. augusta 1990. godine obranila je pancirka. Mladog policajca, 24-godišnjeg Vladu Stakića, Pintarić je ranio 29. novembra 1990.

Opkolili su ga 24. maja 1991. godine na Buhiniček Bregu, nedaleko od Velikog Trgovišća. Mnogi nisu željeli Pintarićevu smrt, znatiželjni o motivima, neobjašnjivim razlozima i skrivanjima peterostrukog ubice. No, Pintarić je za sebe izabrao smrt.

Tog sunčanog petka u izmjeni vatre okorjelog ubicu ubili su specijalci. Čitavo se vrijeme skrivao u trošnoj kućici na Partizanskom putu 24. Njegovo tijelo ležao je na krevetu u polumraku sobe. U rukama je imao dvocijevku, a pokraj sebe kutiju s mecima kalibra 7,62 mm. Vijest o njegovoj smrti u drugi plan je stavila i aktualna politička događanja u Hrvatskoj.

Glavna misao vodilja u životu Vinka Pintarića bila je izdaja. Njime su se bavili i psihijatri, ocijenivši njegovu ličnost kao ‘primitivno strukturiranu’. Ilija Pintarić, njegov otac, prošao je Križni put. Odveli su ga jednog ljetnog dana dok su okapali kukuruze u polju. Kada je Vinkova majka otišla kod Ilijina partizanskog suborca tražiti pomoć, Zvonko Kozina ju je odbio. Mali Vinko više nikada nije vidio oca, zamrzio je komuniste i u cijelom svijetu vidio samo neprijatelja.

Vinko Pintarić pokopan je na groblju lepoglavske kaznionice. avaz.ba

scroll to top